MOJ ŽIVOT, MOJA PRIČA

“Moj život, moja priča” napisana je kako bi objasnila onima koji su zbunjeni mojom vječnom vezom s Hrvatskom … australska žena pretežno irske baštine koja se zaljubila u hrvatskog useljenika u Sydneyu; godine proveli učenje jezika, doživljavajući novu kulturu, poteškoće i sreću, životni život kroz uspone i padove, dobro i loše. Osjećam se blagoslovljeno da sam iskusio čitav spektar života. Ako mi se pruži prilika da ne bih promijenila ni jedan trenutak. Ovdje je moja priča ….. 

  • Australija, Sydney, svibanj 1945
  • Sydney- Mladić s broda 
  • Mladić i djevojka se nalaze
  • Kraj 1964. godine- vjenčanje,majčinstvo i život među hrvatima
  • godina- Moj prvi posjet Hrvatskoj
  • Dobrodošlica
  • 1970, 80, i 90 Godine- Restorani, nesuglasice i rastanak
  • 2004 Na žalost, nemaju sve priče ‘happy end’.

Sydney, svibanj 1945. godine                                                                      Noseći  brzojav, ubrzanim korakom ,poštar se približavao ulaznim vratima. Nije mu ovo bio prvi posjet ovoj adresi. Sarah ga je ugledala, žurila mu je u susret. Kakve li vijesti donosi?  U mislima joj je bio njezin sin, njezin prvorođeni, koji je ranjen ležao u poljskoj bolnici na Borneu. Ranjen je u borbama protiv japanaca, prilikom desanta na Tarakan, prije tjedan dana. Svim srcem se nadala da poštar donosi dobre vijesti.

Benova mlada supruga Margaret, koja je bila u poodmakloj trudnoći, također je živjela na ovoj adresi u jugo-zapadnom Sydney-u, kod svojih svekra i svekrve,Benjamina i Sarah Nixon.Ministarstvo obrane Australije ih je redovno izvještavalo o stanju njihova sina i supruga. Na žalost ovo će biti zadnji njihov izvještaj. Margaret se nadala, prkoseći razumu, da će brzojav izvještavati o datumu dolaska njezinog supruga o njegovom povratku domu. Povratku u njihov dom koji je bio satkan od njihove ljubavi.

Brzojav su naglas pročitali. Glasio je :  S tugom Vas izvještavamo da je vodnik Thomas Benjamin Nixon, 26.05.1945. godine podlegao ranama zadobivenim u borbi protiv neprijatelja.Tog sumornog sudbonosnog dana,neizmjerna,razarajuća bol nastanila se u njihovim srcima.Taj brzojav razorio je njihove živote. Ben, njihov stariji sin i Margaretin voljeni suprug zauvijek je nestao u 24.oj godini života.

Njihova tuga bila je golema, njihove rane neizlječive. Spoznaja te istine bila je neprihvatljiva. Pomisao da nikada više neće kročiti u svoj dom, vratiti se svojim voljenima, parala je njihova ranjena srca. To naočito lice,uokvireno tamnom kovrčavom kosom,zdravo i snažno tijelo, ta snaga mladosti,taj životni optimizam, sve što je resilo njihovog Bena , otišlo je. Nikada se vratiti neće.

Tri tjedna kasnije ,10.lipnja, rodila se njihova djevojčica. Dali su joj ime Robyn. Bila je slika i prilika svoga oca. Margaret je često s čuđenjem zurila u svoju djevojčicu, opčinjena njenom nevjerojatnom sličnošću s pokojnim ocem.

Njezini pokreti, izrazi lica,način na koji hoda,govori,njezin rukopis i kasnije njezin vedar pogled na život, podsjećali su Margaret na njezina muža. Budili su uspomene na kratko, ali predivno vrijeme,koje je provela s njim. Na zajedničke trenutke u kojima su maštali o svom životu, kovali planove za budućnost,maštali o životu u svijetu mira i blagostanja, koje će svakako doći kad se završi taj strašan , razarajući rat.

1962.Sydney – Mladić s broda                                                                 Sva moja sjećanja na moje dijetinstvo, na dane moje mladosti obojana su duginim bojama. Odrasla sam u Sydney-u, u domu punom ljubavi. Moja majka je bila nježna i puna ljubavi. Ali u njenim očima se vidjela bol. Tuga je bila prisutna zbog njenog prerano izgubljenog supruga, ona je nikad nije izricala, i to je tu tugu još više naglašavalo. Imala sam osjećaj , da se ogrnula s  plaštom  šutnje,da  je to bio njezin štit protiv neizmjerne boli ,koja bi se pojavila na spomen njezina supruga, moga oca. Iz tog razloga nikad nisam postavljala pitanja o mom ocu. Zato je moja mašta bila razigrana .Izmišljala sam svakojake priče o mom ocu. Možda se izgubio u šumi na Borneu?  Traži put do kuće? Pokušava na sve načine vratiti se kući. Bila sam sigurna da će se jednoga dana vratiti, da će doći svojoj djevojčici.

Moj djed,Benjamin , bio je glava obitelji. Bio mi je otac , preuzeo je ulogu svoga sina, volio me i skrbio o meni. Njegovu ljubav i brigu za moju dobrobit neću nikada zaboraviti. Neizmjerno ga volim.

Moj djed Benjamin, odrastao je u okolici Newcastle u Engleskoj. Njegova obitelj se doselila  u Newcastle on Tyne iz Sj. Irske. Moj pradjed je radio u tamošnjim ugljenokopima. Prvi svjetski rat , moj djed Benjamin je proveo na bojišnici u Francuskoj. S osamnaest godina  doživio je strahote rovovskog ratovanja. Sve strahote protivničkih napada, svo blato i krv koje ga je okruživalo . Napade bombama i plinom. On je izbjegao smrt. Na žalost njegovu, i svih nas, njegova uzdanica, njegov Thomas Benjamin, svoj je mladi život izgubio u borbama na nekoj drugoj bojišnici, u nekom drugom ratu.

Prije nego što je unovačen , moj je otac radio kao krojač. Bio je politički osviješten. Pratio je zbivanja u australskoj dnevnoj politici i ekonomiji. Zalagao se za pravednu i poštenu vladu(političare), naglašavao važnost  rada za opće dobro,potrebu stvaranja jednakih mogućnosti i blagostanja  za sve građane .

Svoje političke stavove javno je iznosio, debatirajući u Sydney Domain. To je park u Sydneyu, gdje svaki građanin može javno iznositi svoje stavove . Jedini je uvjet da donese sa sobom nekakav sanduk na koji će stati. Nedjeljom, moj se otac često tamo nalazio i iznosio svoje stavove.

ANZAC Day je dan kad australci odaju počast i sjećaju  se svojih palih vojnika iz oba svjetska rata. Mnoge su godine prošle, a da ni moji djed i baka a ni majka nisu nazočili tim komemoracijama. Nisu prisustvovali ni misama, ni povorkama koje se tom prigodom održavaju. Ta organizirana događanja nisu njima pružala utjehu. Izabrali su svoju tugu i bol zadržati u sebi, sjećati se i žaliti u samoći.

Moja me baka , još kao malu djevojčicu učlanila u društvo Legacy. To društvo se skrbilo o žrtvama rata. Organizirali su razne priredbe i događanja. Sjećam se svog nastupa na velikoj pozornici Sydney Town Hall (gradske vijećnice)kad sam imala samo tri godine. Ja mala kovrčava djevojčica,s plavim mašnama u tamnoj kosi, nalik Shirley Temple, izvodila sam plesnu točku, zajedno sa starijim djevojčicama. Samouvjerena u svaki svoj korak i pokret, začula sam  prigušeni smijeh starijih djevojčica. One su savršeno pratile koreografiju, dok sam ja imala svoju vlastitu. Uvjerena sam da me nisu ismijavale. Sigurno su bile očarane mojom izvedbom.

Australska vlada u poratnim godinama , davala je razne poticaje za civilne žrtve rata. Među tim potporama bilo je i stipendiranje za udovice rata. Moj djed Benjamin je smatrao da je to izuzetna prilika i moju majku savjetovao da to iskoristi i školuje se, jer je bio uvjeren da moja majka treba imati svoju vlastitu karijeru i samostalnost. Moja majka je to prihvatila i ponovno se vratila u školske klupe.

Vrijedna, uporna i nadarena, kakva je bila, završila je tečaj krojenja, šivanja i izrade šešira, na East Sydney Technical  College u Darlinghurstu. Nakon završetka školovanja, našla se pred teškom odlukom. Po odluci australske vlade, dobila je namještenje u Young-u. To je značilo da može biti kući samo weekendom.

Nije bila u mogućnosti birati. Svoje stipendiste je vlada raspoređivala po svojoj autonomnoj odluci. Majka je bila prisiljena nedjeljom kasno putovati vlakom Riverina Express na posao a petkom kasno uvečer  vraćati se kući. Morala je ostaviti toplinu doma i ljubav kojom je bila okružena da bi gradila svoju karijeru.

Petak je, za mene i moju majku, uvijek bio dan razdraganosti i velikog iščekivanja. Činilo mi se kao da dolazi usred noći. Topla i nježna. Uvlači se u krevet i uzima me u zagrljaj. Naše zajedničke trenutke obilježavala je nježnost i razdragani smijeh.

Imala  sam sreću, što je moja baka Sarah bila vrlo brižna i nježna. Njezina je ljubav bila bezgranična.Trudila se, zamijeniti mi majku , što je bolje mogla. Trudila se omogućiti sve što je bilo u njezinoj moći. Vodila  me na predstave u dječje kazalište Tivoli Theatre. Išli smo na ručkove u kafeteriju David Jones. Satima smo šetale po Hyde Park. Šetnje po Botanical Gardens (botaničkom vrtu), bile su nam najdraže. Baka me držala za ruku dok smo šetale pored Sydney Harbour (luke),od Cicular Quay do Mrs.Macquirie’s Chair, čitajući imena biljaka, što australskih što onih egzotičnih imena. Svako smo ljeto odlazili na plažu. To je bila mala avantura. Putovale smo električnim vlakom do Cronull-a,zatim malim trajektom TOM THUMB na drugu stranu zaljeva do Bundeen-a. Na plaži smo provodili dane plivajući, penjući se po kamenju, uživajući na suncu i moru. Moju Nana, kako sam zvala svoju baku , neizmjerno sam voljela. Djed i baka , ponosili su se sa mnom. Imali su velika očekivanja. Kako sam rasla, tako su  njihove želje  i planovi za moju budućnost rasle.

Upisala sam High School(gimnaziju) i podrazumijevalo se da ću ići majčinim stopama i postati učiteljica. Kad sam imala šesnaest godina, jednog sam se jutra probudila, s jasnim sjećanjem na prosanjani san. Toliko je taj san bio stvaran,kao da sam gledala film, da sam se sjećala svih pojedinosti. Mladić , lijepog  lica, obasjan mjesečinom, stoji na palubi broda naslonjen na ogradu . Mjesečina  ističe njegovo ozbiljno lice i zabrinuti pogled. Njegove misli duboke kao samo more, obuzet sjetom, tužan zbog doma kojeg ostavlja i pun pitanja o tome što mu život sprema. Razmišljala sam o tom snu dok sam se spremala za školu. Kako je čudno da sam osjećala bliskost i povezanost  s tim nepoznatim mladićem.

Kakav smisao ima taj san? Pretskazuje li što? Razmišljala sam.

 1963. Mladić i djevojka se nalaze

1963 godine, maturirala sam i upisala prvu godinu studija na Waverly Kindergarten Teacher’s College.  Putovala sam svaki dan, od kuće u Beverly Hills do fakulteta u Waverly.  Vlakom bi išla do Central Railway Station, zatim autobusom, koji me vozio na drugu stranu grada. Autobus je prolazio Eddy Av. kroz zloglasni King’s Cross. Dobro odgojena sedamnaest godišnja djevojka, ni u kom slučaju ne bi sama prolazila King’s Cross-om. Taj dio Sydney-a smatrao se leglom kriminala, prostitucije i sastajalištem talijanske i drugih mafija. Smatralo se da je šetnja King’s Cross-om opasna i danju , pa su taj dio  grada izbjegavali svi dobro odgojeni  građani Sydney-a. Usprkos svemu tome, kad bi autobus prolazio Darlinghurst Road-om , ja sam znatiželjno gledala prolaznike i izloge raznih kafića. Promatrala sam strance (useljenike) kako veselo pričaju i smiju se, stisnuti jedan do drugog kao srdele,u lokalnom kafiću. Pogled na tu veselu skupinu,probudio je u meni znatiželju, a neobičan natpis ispred kafića , još i više. CAPPUCCINO! Veliku novost koju su talijani donijeli sa sobom. CAPPUCCINO je nama bio nepoznati pojam.

Taj CAPPUCCINO moram probati!

Prekršit ću pravila, ugrozit svoj ugled i jednog dana, na povratku sa fakulteta izići iz autobusa i probati to čudo od CAPPUCCINO-a. Napokon je i taj dan došao. Skupila sam hrabrost, izašla iz autobusa na toj „zloglasnoj“ stanici. Iako nesigurna i postiđena, hrabro sam kročila u taj kafić. Iskušenje je bilo jače od svih predrasuda. Želja za upoznavanje nepoznatog prevladala je.

Kafić se zvao The Hut (baraka) i sudeći  po gužvi koja je vladala u njemu, bio je jedno od omiljenih sastajališta na King’s Cross-u. Kafić je bio prepun ljudi. Jedva sam uspjela naći slobodan stol. Šaroliko društvo i atmosfera koja je vladala, zaokupili su sva moja čula. Svi su glasno i veselo pričali, pritom gestikulirajući. Buka i opuštenost svih prisutnih bila je nešto novo, nešto što do tada nisam imala prilike doživjeti. To je bio potpuno nov i nepoznati svijet. Prelijepa konobarica,maslinaste boje kože, tamnih očiju, crne sjajne kose i širokog osmijeha, ubrzo je bila kod mog stola. Dok sam od ove boginje naručivala svoj prvi CAPPUCCINO, na ulaznim vratima sam primijetila naočitog mladića.

Kao da je izašao iz talijanskog modnog časopisa. Modro odijelo, bijela košulja,uska moderna kravata i naravno najnovije kožne cipele made in Italy. Očima je tražio slobodno mjesto. Stol za kojim sam ja sjedila bio je jedini izbor, samo je preko puta mene bila slobodna stolica.

Prišao je stolu, uljudno mi se obratio na lošem engleskom jeziku i upitao da  li može sjesti. Sva moja stidljivost kao da je netragom nestala. Bio je vrlo zgodan. Njegova prisutnost za  mojim stolom mi je godila. Njegov dolazak je upotpunio moj doživljaj prvog ispijenog CAPPCCINO-a. Natucao je svojim slabim engleskim. Objašnjavao da je nedavno stigao iz Italije. Rodom je hrvat iz srednje Dalmacije. Pobjegao je iz komunističke Jugoslavije.

U Trstu se iskrcao s broda na kojem je plovio. Proveo je osamnaest mjeseci u izbjegličkom logoru Latina kraj Rima. I napokon, posredstvom Katoličke Crkve, imigrirao u Australiju. Rekao je  da se zove Brando. Dok smo razgovarali i razmjenjivali osmijehe, primijetila sam da je pogledavao na sat. Bilo je očito da ima ugovoreni sastanak ali ga to nije sprječavalo u dijeljenju komplimenata. Komplimenti su se redali,cappuccino je bio odličan, ispunio je sva moja očekivanja.

Osmijeh mi nije silazio s lica, bila sam ozarena, a iako su Brandovi komplimenti  bili meni nerazumljivi, nisu bili u duhu engleskog jezika, ja sam uživala. Vrijeme je brzo prolazilo. Nakon možda nekih sat vremena, Brando me nježno uštipnuo za obraz. Očito sam bila rumena. Rekao je: Tvoj obraz kao jabuka, a oči plave kao moj plavi Jadran.

U to je ušla u kafić , visoka plava djevojka. Zvala se Leanne. Stanovala je u Jannali. Došla je do našeg stola, i Brando nas je upoznao. Pretpostavljam da je to bio taj ugovoreni sastanak, jer nije pokazivala naklonost prema meni. Ispričala sam se, pokupila svoju torbu , pozdravila ih i uputila se prema autobusnom stajalištu. Čekajući autobus, razmišljala sam o svom prvom cappuccino-u  i svemu što mi je on priuštio.

Toliko se toga izdogađalo u tako kratkom vremenu. Dok sam tako zamišljena stajala, netko me potapšao po ramenu. Okrenula sam se . Iza mene je stajao taj izuzetno zgodan mladić. Doći sutra?   Doći isti sat? Pozvao me na sastanak.

Tako sam upoznala svog supruga .  Čovjeka s kojim ću provesti  33 burne godine. Čovjeka koji je obilježio moj život.

Kraj 1963. godine- vjenčanje,majčinstvo i život među hrvatima

U svega nekoliko tjedana, donijela sam odluku koja će obilježiti moj život. Odluku, koja je moju majku ostavila bez riječi a moga djeda i baku, potresla do srži. Bila sam zaljubljena! Imala sam skoro osamnaest godina, i nitko nije mogao biti pametniji od mene. Ja sam najbolje znala, ja sam kovala svoju sreću. Moju majku ,djeda i baku morile su druge brige. Oni su trezveno razmišljali o tome što me čeka. Neki stranac, stranac u pravom smislu, neki hrvat Brando namjerava odvesti njihovu kćer i unuku, na plantažu duhana, u Dimbulah na daleki sjever, na sjever Queensland-a.

Zbog njega će napustiti fakultet. Ostaviti svoje voljene. Napustiti sve poznato, odustati od života koji joj je bio namijenjen. Moji su, majka, djed i baka, bili duboko razočarani, nisu bili sposobni prihvatiti moju odluku i sve njene posljedice.

Usprkos svemu tome, moj djed je odlučio pozvati tog mladića u naš dom i dati mu priliku. Odlučio je čuti što taj stranac ima reći. Bila je zimska večer. U našem dnevnom boravku, vatra je veselo gorjela u kaminu. Okupljanje oko kamina, zimi, provodili bi u ugodnom druženju. Djed i baka voljeli su večeri provoditi razgovarajući o svemu i svačemu i moje ih je društvo uvijek uveseljavalo.

Kad sam bila dijete, Nana, tako sam zvala svoju baku, rado je češljala moju gustu kovrčavu kosu. Čekali smo mog mladića, mog mladog hrvata. Vatra je gorjela, ali to je jedino što je podsjećalo na naša prošla druženja. Atmosfera je bila ozbiljna, svatko se družio sa svojim mislima, vladala je tišina. Čulo se kucanje na ulaznim vratima. Djed je otvorio vrata i uveo Branda u kuću.

Prepustio mu je svoju udobnu fotelju, njemu strancu, koji će odvesti njegovu unuku. Na taj način je moj djed pokazao svoju dobrodošlicu tom neznancu. Moja baka je donijela čaj i domaće kolače. Sve je to bilo ponuđeno na tacni koju je krasio lijepi vezeni milje.

Baka je uvijek bila dobra domaćica. Gosti  su se uvijek osjećali dobrodošli u njezinom domu, a ona ih je dočekivala sa samo njoj svojstvenoj gracioznošću. Moja baka je najsrdačnija osoba koju sam poznavala. Iako su se moji djed i baka pokazali kao dobri domaćini, ja sam se nelagodno osjećala. Bila sam napeta. Što li će se izroditi iz ovog susreta?  Hoće li ovaj susret , poremetiti moj odnos s Brandom, i moju vezu s mojom obitelji? Brando je pogledao moga djeda u oči, i bez ikakvog objašnjenja, rekao da se on zove Branko a ne Brando. Trudeći se govoriti engleski, najbolje što je znao, nastavio je ,pokušavajući svoje misli i namjere izraziti na najbolji  što je znao. Ispružio je ruke, pokazujući na svoje prste i nemušto izgovorio: Gospodine Nixon, ja siromašan mladić, ali imati deset prsti. Ja se brinuti za vašu unuku vrlo dobar.

Moj se djed nije dao impresionirati. Svim mogućim argumentima, pokušao je nama objasniti posljedice naše nepromišljene odluke. Tako mlada otići od svog doma, napustiti školovanje, odseliti se u nepoznato. To nije moglo dobro završiti. Pokušao je ukazati na našu nepromišljenost i srljanje. Savjetovao me da budem razumna, da završim studij a moj mladić će me čekati, ako me uistinu voli. Tjedan dana od tog razgovora, napustila sam svoju obitelj, napustila sam fakultet. Bila sam zaljubljena! Zaljubljena do ušiju. Tvrdoglava kao mazga. Ja nisam mogla čekati.

Branko i ja , smo krenuli na put. Krenuli u naš zajednički život. Brankov prijatelj, Luka Gamulin (iz Jelse s otoka Hvara), posudio nam je svoj stari auto,svoj Holden. Stari Holden, nas je trebao odvesti na dalek put od Sydney-a do Cairns-a. Nije mu bilo lako, koje sve boljke nije prebolio na tom putu,i nakon raznoraznih popravaka na limenom ljubimcu mi smo konačno stigli u Cairns. Činilo se da nam je trebala cijela vječnost za savladavanje tog puta. Stigli smo u moj ˝tropski raj“. Visoke palme, tropsko cvijeće, uživanje pored bazena s koktelom u ruci, tople tropske noći. Imala sam stotine slika koje je naslikala moja mašta. Koliko li sam samo puta takve slike vidjela u ženskim časopisima. Ono što sam u stvarnosti vidjela, raspršilo je sve te slike, nestale su kao mjehurići od sapunice.

Od Cairns-a, koji je na obali, vodio nas je put u unutrašnjost Queensland-a. Svakim prijeđenim kilometrom, krajolik se mijenjao. Vozili smo se kroz tropsku šumu Kuranda Ranges, preko suhog područja do gradića Mareeba, koji je bio središte regije u kojoj se uzgajao duhan. Ovo područje je suho,bez značajnih padalina. Zemlja je crvena, suha, to je golet s rijetkim stablima eukaliptusa i visokim mravinjacima. Obrađena polja duhana, remetila su tu pustoš.

Nekih 60 km. od Mareeba –e nalazi se maleni gradić Dimbulah. Dimbulah je gradić koji je bio najbliže plantaži duhana na kojoj smo radili i živjeli. U tom gradiću je bio jedan Pub (krčma), koji je uvijek bio dobro posječen. Policijska stanica u kojoj su bila dva policajca  . Katolička crkva u kojoj je misu služio jedan svećenik. Poštanski ured, mesnica, pekarnica i nekoliko trgovina. Imali su i kino, s rasklopivim stolicama. I jedan restoran. Naravno, restoran su vodili talijani. Zvao se Capallazo’s Italian Restaurant, a vodila ga je poznata Mama Capallazo. Ne znam da li je njezina riječ bila zadnja, ali ja sam imala dojam da je.

Ured Tobacco Association imao je glavnu ulogu u ovom gradiću, ipak sve se vrtjelo oko duhana. Stanovništvo Dimbulah-a i Mareeba-e, sačinjavali su doseljenici talijani, i naši s područja bivše Jugoslavije,Hrvati,Srbi,Makedonci,Bosanci i Slovenci. Australaca je bilo tek nekolicina, isto kao i Grka. Našla sam se u meni nepoznatom svijetu, među nepoznatim ljudima. Sve što me dočekalo zaprepastilo me.

Većina stanovnika govorila je samo svoj materinji jezik. U toj zatvorenoj sredini engleski im nije bio potreban. Doseljenici su bili većinsko stanovništvo, engleski im nije bio potreban da bi međusobno komunicirali. Engleskim su se morali služiti jedino kod prodaje duhana Tobacco Association-u.

Na plantaži duhana, obitelji  Vukalović, na kojem je Branko radio , dočekao me moj novi dom. Radnička baraka. Štednjak na drva, ustajanje u ranu zoru, sakupljanje drva da bi se naložila vatra i skuhalo nepasterizirano mlijeko,palenta i lončić jake turske kave za početak napornog dana. Vrijeme koje sam provela na plantaži duboko se urezalo u moje biće. Nikad neće biti zaboravljeno. Branko je dobro zarađivao.  Bio je snažan i vrijedan radnik. Vukalovići, na čijoj je plantaži radio, cijenili su i njega i njegov rad. Tjedno je zarađivao 20 australskih funti, što nije bila mala suma u to vrijeme. Vukalovići  su doselili iz Hercegovine, tako da im rad na poljima duhana nije bio nepoznat.

Meni je Branko bio puno više od vrijednog i dobrog radnika. Divila sam se njegovoj ljepoti, njegovo tijelo sam uspoređivala s onim Michelangelova  Davida. Noću smo se strastveno  ljubili , prepuštali se jedno drugom , zadovoljavali svoju mladenačku žudnju. U više nego oskudnim uvjetima, stvarali smo svoj svijet. Svijet u kojem su nas okruživale lijepe stvari.

Iako smo u našoj baraci imali najjednostavniji namještaj, drveni stol i drvene sanduke za voće kao stolice, trudili smo se stvoriti romantičnu atmosferu. Ja sam brala poljsko cvijeće, voće aranžirala u običnoj zdjeli. Ukras našeg skromnog doma bila je naša ljubav, moja ljubav. To je bio moj dom. To mi je bilo sve što sam željela.

Branka sam voljela iz dubine duše, bilo mi je sasvim razumljivo postati dio njega, njegove kulture, njegovog jezika, njegove dalmatinske kužine, njegove obitelji i njegove daleke domovine. Gajila sam ljubav za sve što je bio on i za sve što je bilo njegovo. Život na plantaži odvijao se u ciklusima. Sve je bilo podređeno duhanu.

Vrijeme je uglavnom suho i vrlo vruće. Užegla zemlja parila bi nam stopala. Šest mjeseci godišnje, od sadnje duhana u proljeće, okopavanja pjeskovite zemlje,plijevljenja duhana, natapanja uvijek suhe zemlje, branja i spremanja duhana za sušenje, bilo je naporno i zahtjevno. Duhan se sušio nanizan na dugačke letve, koje bi se nosile u sušaru. Sušara je bila opremljena pećima koje su pokretali benzinski motori. Miris benzina bio je u zraku. Listovi duhana su ljepljivi, tako da posao nizanja duhana nije bio ugodan, još kad se k tomu doda snažan miris svježeg duhana.

Plantaža se prostirala na površini od 40 acre-a. Rad u polju bi trajao do kasnog ljeta. Nakon što bi se duhan prosušio, počeo bi rad na sortiranju duhana po kvaliteti, vezivanju u strukove i baliranje. Cjelokupni urod je trebalo pripremiti za aukciju (prodaju) duhana, koja se održavala svakog proljeća u Mareeba. Naporno smo radili cijelu godinu.

Kao i svi mladi parovi, i mi smo imali velike planove koje je trebalo ispuniti. Snove koje je trebalo ostvariti. Putovanja na koja je trebalo otići. Svoju kuću , vlastiti posao, jednom riječju bolji život, za sebe i  svoju  obitelj. Novac je trebalo zaraditi.

Nije bilo teško raditi i više od onog što se od nas očekivalo. Nisu smetali ni nasrtljivi komarci, zmije otrovnice i otrovni pauci. Što je bilo iskrčiti još koji acre zemlje,sakupljati grane ili paliti panjeve i korijenje  iskrčenih stabala. Sve se radilo, samo da bi se što prije došlo do svog cilja.

Ovo je bila prekretnica u mom životu. Ja, mlada australka,odgojena u toplom domu, punom ljubavi, okružena pažnjom i skrbi brižnih djeda i bake, iz školskih klupa došla sam u Dimbulah.

Znala sam skuhati tek nekoliko australskih jela. Janjeći kotleti na grill-u i Nana’s Apple  Pie, bili su vrhunac mog kulinarskog umijeća. Ovdje, na ovoj plantaži, čeličila sam se i učila. Naučila sam jezik, naučila kuhati dalmatinsku spizu i iz dana u dan sve više voljeti zemlju koju nikad nisam vidjela.

Vjenčali smo se 17.srpnja 1964. godine. Bez da smo ikoga obavijestili o našoj odluci, sjeli smo u bijeli Ford Zephyr i odvezli se do Mareeba-e. Bilo nam je sasvim logično da je vjenčanje slijedeći korak. Imali smo potrebu našu ljubav okruniti brakom.

Vjenčanje je obavljeno u gradskoj vijećnici, a kumovi su nam bili dva općinska službenika. Bilo je kao u američkim filmovima, ka dvoje zaljubljenih uđe u gradsku vijećnicu, i baš tog momenta imaju neodoljivu potrebu da svoju ljubav ozakone. Branko je pažljivo slušao službenika dok je ovaj izgovarao: I Branko Vulinović, take thee, Robyn Nixon to be my lawful wedded wife. Kad je Branko izgovarao tu rečenicu, ona je pak glasila ovako: I Branko Vulinović, take thee, Robyn Nixon to be my AWFUL wedded wife. Tako, umjesto da postanem Brankova zakonska supruga, ja sam postala njegova ružna supruga. Te noći, dok smo zagrljeni ležali, obasjani mjesečinom, smijali smo se toj jezičnoj pogrešci. Dok smo tako zagrljeni ležali, Branko je odškrinuo svoju dušu. Osjetio je da je naša emotivna povezanost, jednako jaka kao naša strast. Shvatio je da je moja ljubav prema njemu bezgranična, da je prihvaćen i siguran u mom zagrljaju.  Krenula je priča.

Pričao je o svom ranom  djetinstvu i mladosti. Imao je veliku obitelj. Bilo ih je deset. Tri brata, tri sestre, roditelji, dide i baba. Život na škrtoj dalmatinskoj zemlji nije bio lagan. Branko je pomagao roditeljima u berbi višanja, smokava i maslina. Školu je pohađao u Podgori. Kao i ostala djeca, i Branko je nosio cipele samo u posebnim  prilikama, jer kako bi znali reći: liti nije hladno, a zimi nema zmija. S četrnaest godina, nakon završene osnovne škole, Branko je učio za kuhara, na brodovima Brodospasa iz Splita. Pekao je zanat u brodskim kuhinjama. Kuhari su bili oštri prema svojim učenicima, nisu imali razumijevanja za njihove nestašluke, tako da je Branko naučio sve kuharske vještine, i da u kuhinji uvijek treba vladati red, a čistoća biti besprijekorna.

Dok sam slušala Branka, kako priča o doživljajima iz brodske kuhinje, nisam mogla pojmiti da je odnos njegovih pretpostavljenih bio tako krut i zahtjevan. Često bi Brankov dugi radni dan završavao na brodskoj palubi. Naslonjen na ogradu, udisao bi svježi morski zrak, vjetar bi mu mrsio kosu a on bi se prepuštao razmišljanju. Razmišljao je o svom domu, koji je bio daleko a njemu je nedostajao. Razmišljao je o tome , gdje će ga životni vjetrovi odnijeti.

Je li to onaj nepoznati mladić kojeg sam sanjala prije dvije godine?

1969. godina- Moj prvi posjet Hrvatskoj

Hrvatski je težak jezik.

Na sreću, ja sam bila okružena samim hrvatima, pa je samim tim bilo puno lakše naučiti ga. Moja znatiželja mi je u tome pomogla, jer da bi razumjela što govore, morala sam znati hrvatski. Sezonski radnici, koji su radili na plantaži, bili su svi hrvatskog porijekla. Selili bi se s posla na posao.

Sa plantaža duhana, na plantaže šećerne trske, neki su čak sudjelovali u izgradnji hidrocentrala na Snowy River  u Victoria. Najprije sam naučila lepezu psovki, a nakon otprilike tri godine, moje znanje hrvatskog je bilo toliko, da sam mogla razumjeti sve razgovore i priče mojih suradnika na plantaži. Tad sam i saznala čemu je Branku služilo ime Brando. Pošto je Branko bio osvajač mnogih ženskih srdaca, taj je nadimak služio kao odstupnica.

Ako bi odnosi s djevojkama postali ozbiljniji nego što je to Branku odgovaralo, upotreba tog nadimka onemogućavala je tim djevojkama da mu uđu u trag. Ime Brando, dali smo svom prvorođenom sinu. Brando se rodio 1965. godine. Bio je prekrasno dijete vrlo slično ocu. Kad je krenuo u školu u Dimbulah-u,  engleski gotovo da nije ni govorio, toliko je bila zatvorena naša mala hrvatska kolonija .

Branko nam je svakodnevno govorio o svom radnom kraju. Moja mašta je, po njegovoj priči, slikala predivne krajolike. Planinu koja izranja iz mora, duge bijele šljunkovite plaže, azurno plavo Jadransko more. U nosnicama sam osjećala miris bora,lavande,ružmarina,smilja, kamomile i lovora. Kožu mi je grijala toplina sunca a prozirno more hladilo moje tijelo. Miris svježe ribe s gradela, okus zrelog šipka. Vidjela sam stabla naranči i limuna okićene zrelim plodovima. Prisustvovala branju grožđa u vinogradima . Bila na uljari kad se prerađivala maslina. Gledala zlatnu tekućinu u kamenicama u konobi. Čula glasove davno umrlih kako se dozivaju i zovu djecu doma na večeru. Branko je opisivao svoj zavičaj do pojedinosti, ti su mi opisi ostali urezani u sjećanje.

Njegov zavičaj je za mene bila zemlja iz bajke. Posjet toj zemlji postao je jedan od mojih životnih ciljeva.

 1969. godine – putovanje i dolazak u Hrvatsku

Konačno smo odlučili otputovati u tu daleku  zemlju,upoznati se s Brankovom obitelji, upoznati se s Hrvatskom. Brankove priče, ispričane tijekom godina, nisu me mogle pripremiti za ono što sam doživjela u Hrvatskoj. Zajedno s četverogodišnjim sinom Brandom uputili smo se na putovanje iz snova. Prekooceansko putovanje brodom Galileo Gallilei bio je doživljaj  za pamćenje. Isplovili smo iz Sydney-a , prešli Indijski ocean do Durbana, oko rta Dobre Nade, preko Kanarskih otoka, kroz Gibraltar do konačnog odredišta Napulja .  Putovanje je trajalo punih mjesec dana.

Kapetan broda bio je hrvat s otoka Lošinja. Od svih događanja, koja su se organizirala na brodu, Branka se najviše dojmila gala večera i ples. Kapetan broda me tom prigodom pozvao na ples. Ja sam bila počašćena pozivom, a Branko je pokušavao prekriti svoju ljubomoru.

U Napolju smo se zajedno s grupom hrvata, koji su također putovali u Dalmaciju, minibusom  uputili preko Apenina do Pescare onda Ankona. Ukrcali smo se na trajekt Liburniju i sutra ujutro  uplovili u zadarsku luku. Bili smo na palubi dok se brod približavao obali.

Branku su se oči zasuzile. Povratak kući , nakon dugih devet godina provedenih u dalekom Queenslandu , probudio je njegove duboke osjećaje za voljeni zavičaj. Iako je Australija bila zemlja koja je pružala velike mogućnosti, nikad Branku nije mogla zamijeniti njegov zavičaj.

Za  mene je ovo bio vrlo emotivan trenutak koji ću pamtiti cijeli život. Neki od članova Brankove obitelji došli su nas dočekati u Zadar. Trebalo je upoznati pridošlice u obitelj, nevjestu australku,irskog porijekla  i četverogodišnjaka miješane krvi. Tetak Bepo iz Makarske, odmjerio me od glave do pete, povukao nećaka u stranu i „šapnuo“ mu: Čuvaj se žena zločestih , plavih očiju . Mogla bi te prevariti.

Brankove sestre,nećaci, nećakinje i rođaci dočekali su nas raširenih ruku. Bilo je zagrljaja i poljubaca. Naše veselo društvo ukrcalo se u autobus i krenulo put Podgore. Priči , šalama i zafrkanciji nije bilo kraja. Taj nesvakodnevni prizor, uveseljavao je i ostale putnike.

Bio je početak ljeta, vrijeme je bilo sunčano i toplo. Sve vrijeme putovanja moju pažnju je plijenio predivan krajolik. Planine koje su izranjale iz mora i dizale se nebu pod oblake. Mala mjesta rasuta po brojnim uvalama. Kuće smještene uz obalu plavog prozirnog mora.  Kamen iz kojeg su izgrađene kuće koje su imale obilježja antike, srednjeg vijeka pa sve do današnjih dana. Crveni crijep i zelene škure. Popločani puti.

Maslinici, smokve , višnje i vinogradi prostirali su se od obale pa sve do planine. Pokoji magarac na paši. Natpisi: prodajemo vino-ulje. ZIMMER FREI duž magistrale.

Ljepote krajolika,boje i mirisi koji su se širili ukrali su mi dušu. Ljepota, koja je u stvari mješavina škrte zemlje, zelenila maslina i bogatstva njenog uroda- ulja, mora koje šapće i daje ulov, a istovremeno može svojim bijesom potopiti brodove, sve te suprotnosti, omogućile su mi da razumijem i spoznam ljude , koje resu te iste osobine.

Ljude koji su nesalomljivi i čvrsti, a istovremeno su im srca puna ljubavi i nježnosti za svoje bližnje. Ljude koji svoju domovinu, svoj zavičaj beskrajno vole. Branko je bio blažen. Došao je doma, a dom daje osjećaj sigurnosti. On je taj osjećaj sigurnosti opisivao kao biti obavijen pamukom, tako da ti se nikakvo zlo ne može dogoditi.

U tom trenutku sam shvatila koliko je važan jezik i dom. Moći se izražavati na svom materinjem jeziku,iskazati svoje misli i osjećaje svima nam je važno. Našim dolaskom doma, ja sam se zaljubila u Hrvatsku i ta ljubav traje.

 Dobrodošlica

Branko je bio vrlo uzbuđen. Posljednih  nekoliko  kilometara, bili su duži nego cjelokupno putovanje. Branku su  oči zasjale,lice mu se ozarilo, dok je pokazivao na poznate vale između Makarske i Tučepi .

Cesta se protezala uz samu obalu, a otoci Hvar i Brač zaokruživali su idiličnu sliku. Konačno smo stigli na naše odredište, Branko je velikim naporom susprezao sve osjećaje koji su u tom trenutku kipjeli u njemu. Podgora se u svoj svojoj ljepoti prostirala ispred nas. Ovdje se rodio Branko, njegovi roditelji, njegovi djedovi i bake, njegova obitelj generacijama je ovdje živjela.

Podno Biokova, pod padinama na kojima rastu stoljetne masline, u ovom prelijepom selu smještenom uz samo more, u mjestu gdje svatko  svakoga poznaje i svatko zna svačija posla. Brankovi roditelji, okruženi susjedima, nestrpljivo su čekali, da požele dobrodošlicu svome sinu i pridošlici iz svijeta, koju su svi htjeli vidjeti.

Tu australku, irskog porijekla, koja im je postala nevjestom i malog unuka ( na sreću prvo pa muško) Branda. Moje irsko porijeklo bilo je dobrodošlo u ovoj zemlji vjernoj katoličkoj crkvi , jer su Irce prihvaćali kao braću.

Devet je godina prošlo od kad je Branko prebjegao u Italiju i odselio u Australiju. Često je pisao svojim roditeljima o životu u tuđini i  redovito im slao novac kako bi im život učinio lakšim. Njegov otac Nedjeljko bio je vezan za svoje imanje, obrađivao je  svoje masline, vinograd i višnje. Sušio je smokve, pravio svoje vino i ulje. Život se odvijao prema godišnjem dobu i poslovima na baštini. A blagostanje je ovisilo o urodu , intradi.

Imali su staru kamenu kuću u Babićima, u Gornjoj Podgori koju je Nedjeljko sam sagradio.Bila je to mala kuća, s jednim podom, kuhinjom i spremom u prizemlju.Ali je zato pogled bio izvanredan. Pogled na podgorski porat,otoke Hvar i Brač. Moj svekar, Nedjeljko znao je zidati suhozide. Mnogi od kojih i sada postoje. Nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da su se sva tri njegova sina odlučila svoj život provesti u dalekoj Australiji i Novom Zealand-u.

Brankova majka Nede imala je pune ruke posla s sedmoro djece, kućom, vrtom i domaćim životinjama. 1962 godine Podgoru je zadesio zemljotres, koji je oštetio većinu starih kuća . Stanovnici podgorskih zaseoka preselili su se u novo sagrađene kuće , niže od jadranske magistrale. Nedi i Nedjeljku dodijeljena je lokacija i oni su kao i ostali mještani, počeli izgradnju nove kuće.

Branko se tada tek  počeo snalaziti u Australiji, ali kad je primio vijest o tom zemljotresu, poslao je roditeljima svu svoju ušteđevinu kako bi im pripomogao u izgradnji nove kuće. Branko je konačno došao na svoje, predvodio je veselu povorku, glasno razgovarajući i smijući se približavali smo se kući. Uzbuđenje je vladalo sa svima a Branko je svoje jedva suzdržavao.

Svi susjedi i prijatelji, prije su nas čuli nego vidjeli pa su nam krenuli u susret. Srdačno su nas grlili i ljubili. Potekle su suze radosnice . Priči nije bilo kraja. Dočekao nas je miris procvjetalih ruža, lavande i ružmarina. Pod odrnom postavljen stol, domaća spiza i didovo vino. Jelo se, pilo i pjevalo do kasno u noć. Dobro raspoloženje, veselje i osjećaj pripadanja zavladao je svima. Obuzeti radošću i umorom, konačno smo se uputili na počinak.

Bili smo DOMA.

1970.-2002. Godine    Restorani, nesuglasice i rastanak nakon 33 godine U godinama maspoka , političke netrpeljivosti  između Hrvatske i Srpske zajednice u Australiji su eskalirale. Političke nemire među tim zajednicama potpaljivala je i Jugoslavenska tajna služba. Infiltrirali su svoje agente i u ime političkih i vjerskih uvjerenja činili su se razni zločini i postavljale bombe.

Tad smo se odlučili preseliti u Auckland na Novom Zealandu. Na Novom Zealandu  je zajednica iseljenika iz Dalmacije brojna. Tu živi već treća generacija doseljenika od kojih su najbrojniji oni porijeklom iz Podgore i ostalih mjesta Makarskog Primorja.

Vrlo su cijenjeni kao pošten i radišan narod. Usavršili su znanja i vještine koje su donijeli iz domovine i postali vodeći u vinogradarstvu, voćarstvu i ribarstvu. Na 30 svibnja 1974. Godine odletjeli smo za Auckland, gdje su Hrvati bili cijenjeni članovi društva i na njih se nije gledalo sa sumnjom, kao što je bio slučaj u Australiji gdje su došli na loš glas, zahvaljujući i Titovoj tajnoj službi.      Naš se drugi sin rodio 1975. godine u Aucklandu. Dali smo mu ime Adrian, po Jadranskom moru.Bio je draženo dijete, pun života, nestašan, uvijek u nekoj nevolji ali uvijek u središtu pažnje i uvijek majstor ceremonije. Adrian je volio sport, osobito nogomet, koji je nekoliko godina igrao za Queensland, u Italiji i Njemačkoj. Vrhunac njegove nogometne karijere je bilo igranje za Hajduk iz Splita, gdje je proveo šest mjeseci.

Brando je veliki kreativac , nadaren za crtanje, uređenje interijera,pripremanje i prezentaciju hrane. Njegova slika Majke Tereze izazvala je veliku pozornost na izložbi Gold Coast Art Exibition 1981. godine,kad mu je dodijeljena prva nagrada. Na toj izložbi su izlagali i stariji učesnici ali prvu nagradu je odnio četrnaesto godišnjak koji je nacrtao prelijepu sliku.

Tijekom sedamdesetih godina , postali smo poznati ugostitelji u Novom Zealandu. Vodili smo riblji restoran u Aucklandu. Naše su godine na Novom Zelandu bile mješavina sreće i tuge. Branko je imao mnogo rođaka koji su živjeli u Aucklandu. Na majčinoj strani, njegov pokojni ujak Tony Lunjevich i obitelj ujna Jelenka, njihova kći Znanka i sinovi Matko i Leo pozdravili su nas otvorenim rukama i uvijek sam osjetio osjećaj utjehe i toplote svaki put kad sam ušao u njihov dom. Kroz sve godine smo ostali vrlo blizu i uvijek ću ih voljeti. Jedna od mojih favorita bila je naša draga Teta Vinka Juretić. Udovica s nevjerojatnom energijom i strast za životom; zapravo je otišla vidjeti rekordni dugometražni film ‘The Sound of Music’ i toliko je volio da se redovito i iznova ponaša slušati Julie Andrews 52 puta!Na očevoj strani, obitelj od pokojnog Mate i Pera Vulinović, njihovi sinovi Denis i nedavno preminuli brat Ron i pokojna Teta Kata Marinović, sa sinovima Frank i Joeom i njihovim obiteljima u Oratiji uvijek se smatraju bliskim u naše srce.

1980. godine vratili smo se u Australiju. Industrija nekretnina cvjetala je na Gold Coastu tijekom tog razdoblja, a odlučeno je da se snažno ulažu u Branka dugogodišnjeg prijatelja Antonio (Bili) Sisarića iz rodnog kraja Podgore koji je također uselio u Australiju. Bio je to vrlo jak i pouzdan odnos i veliko prijateljstvo.

Sredinom 80-ih ponovno smo ušli u industriju restorana, a idućeg desetljeća s ponosom smo posjedovali Julio’s na Pacific Fairu i Giulio’s na Broadbeachu, oboje su bili vrlo uspješni, ali iznimno težak posao.

Posao je bio unosan ali je ostavio trajne posljedice na naš međusobni odnos.

Na žalost, nemaju sve priče ‘happy end’.  Trideset tri godine zajedničkog života,strastvene ljubavi, znoja i suza došle su svome kraju. Kratko nakon toga, 2004. godine Branko je nažalost  iznenada preminuo. Umro je u svojoj rodnoj Podgori. Iako ga više nema, ja još uvijek čujem njegov glas, njegov smijeh i osjećam njegovu prisutnost. Sad shvaćam važnost vrijednosti o kojima je govorio. Tradicionalne vrijednosti koje su utkane u hrvatski način života, koje su malo staromodne i ne idu u korak s vremenom.

Uvijek ću biti zahvalna za sve što mi je Branko dao: dva sina koje neizmjerno volim, šest prekrasnih unuka Jordan, Rubi, Jagger, Christian, Dorian i malu Mia, te njihove majke, koje volim kao da su mi kćerke.

Branko je pokopan u rodnoj Podgori. Tamo počiva na groblju Sv. Tekla. Grob je pokraj stare kapelice a samo groblje se nalazi na obali, pokraj njegovog voljenog Jadranskog mora.

U Australiji je služena misa zadušnica u crkvi Srca Isusova, na Gold Coast. Za tu prigodu je Brando napisao pismo svome ocu. Adrian, iako po naravi pričljiv i otvoren, tom prigodom  nije mogao suzdržati suze, prikriti tugu. Crkva je bila puna naših prijatelja Hrvata, Australaca i talijanskih doseljenika. Si su došli oprostiti se od Branka. Ispratili smo ga dirljivim govorom i dalmatinskom pjesmom. Osjećalo se njegovo prisustvo, iako ga više nema, znam da će njegov duh uvijek biti uz nas. Dolazim u Hrvatsku već više od četrdeset tri godine i zavoljela sam ovu zemlju, ljude i kulturu.

Prigrlila sam je kao svoju. Rođena sam u Australiji, divnoj zemlji, koja će meni uvijek biti dom. Međutim, svaki put kad se vratim u Hrvatsku obuzme me neobjašnjiv osjećaj pripadnosti. Ja pripadam ovdje. Ovdje gdje se stoljećima tkala ova bogata i raznobojna tapiserija.

Za mene, Hrvatska je upravo to. Bogata tapiserija.

ROBYN VULINOVICH-SISARIĆ 10th June 2012.
Prevedeno s engleskog – Ines Žnigašić – Podgora.

Godine 2010, odlučila sam se trajno kretati u Hrvatsku, a 2013 se ponovno udala, ali to je još jedna priča…..za još jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements